U svijetu postoje države u kojima sloboda nije temeljno pravo, i upravo su takve najstrože države najopasnije za sve putnike. Njih povezuju totalitarni sustavi vlasti—potpuna kontrola nad građanima, sustavna cenzura medija i odsutnost temeljnih ljudskih prava.
Ove stroge države nisu slučajnost, već rezultat dugogodišnjih represivnih politika. Popis takvih režima nije kratak—u budućnosti će vjerojatno biti i duži, s obzirom na turbulentne političke prilike diljem svijeta.
12 najstrožih država na svijetu
Stroge države dijele prepoznatljive osobine koje ih jasno razlikuju od ostatka svijeta. Diktatorske države obično se grade oko jednog vođe ili jedne vladajuće stranke koja kontrolira sve razine društva—gospodarstvo, medije, obrazovanje i religiju. Taj centralizirani sustav moći onemogućava građanima da slobodno izraze mišljenje, biraju gdje će živjeti ili planiraju vlastitu budućnost.
Države s najstrožim zakonima primjenjuju stravične kazne za ponašanja koja bi u demokracijama bila trivijalna. Kritika vlasti, pristup zabranjenim stranicama ili čak slušanje inozemne glazbe može rezultirati dugogodišnjim zatvorom ili težim kaznama.
Zemlje bez slobode medija sistematski kontroliraju sve informacije, određujući što građani smiju znati o vlastitoj zemlji i svjetskim zbivanjima.
1. Sjeverna Koreja – najzatvorenija zemlja na planetu
Sjeverna Koreja označuje vrhunac represije i zatvorenosti. Režim Kim Jong-una drži pod nadzorom 26 milijuna stanovnika koji nemaju pristup internetu, ne smiju napustiti zemlju i prisiljeni su diviti se velikom diktatoru. Posjedovanje zabranjene knjige ili gledanje južnokorejske serije nije samo kriminal—cijela obitelj riskira rad u logorima.
Sjeverna Koreja koristi smrtnu kaznu za građane koji posjeduju ili dijele strane filmove i serije. U izvještajima UN-a dokumentirani su slučajevi gdje su 23-godišnjaci javno strijeljani zbog gledanja južnokorejske serije. Egzekucije se izvode pred okupljenim građanima kao javna upozorenja ostalim stanovnicima. Nije potreban nikakav vid suđenja—samo sumnja je dovoljna.
Ako neka osoba bude osuđena za politički zločin, cijela njegova obitelj—roditelji, djeca i unuci—nose tu krivnju zauvijek. Sjevernokorejska vlada to vidi kao legitimnu kaznu. Čitave obitelji završavaju u radnom logoru samo zato što je jedan od članova proglašen krivim. UN je to proglasio zločinom protiv čovječnosti.
U kampovima Sjeverne Koreje obitava do 120.000 zatvorenika je lišeno hrane, vode i medicinske zaštite. Jedan od preživjelih iz takvog logora je rekao: “Cijela Sjeverna Koreja je jedan veliki zatvor. Ljudi žive u stalnom strahu.”
2. Eritreja – afrička Sjeverna Koreja
Eritreja se često uspoređuje sa Sjevernom Korejom zbog ekstremnog režima koji vlada od 1993. godine. Ova represivna zemlja nema pisani Ustav, ne drži demokratske izbore i pravosuđe je potpuna farsa.
Obavezna vojna služba u Eritreji je beskonačna—nema određenog roka završetka. Mladići mogu biti otpušteni nakon 20 godina ili ostati u vojnoj službi do kraja života. Nema mogućnosti izbora ili odbijanja. To je efektivno vojno ropstvo u kojem država posjeduje slobodno vrijeme i rad svojih građana.
Novinari, religiozni lideri i opozicijski aktivisti nestaju bez traga. Nema suđenja, nema informacija gdje su, nema mogućnosti kontakta s obitelji. Međunarodne organizacije su evidentirale slučajeve u kojima osobe nestanu na 10+ godina u tajnim zatvorima bez ikakvog procesuiranja.
Ekonomija je razorena, a većina populacije živi na rubu gladovanja. Sve informacije koje Eritrejci primaju kontrolira režim. Nema interneta, nema stranih novinara. Bilo koji oblik nezavisnog novinarstva kažnjava se neizvjesnom zatvorskom kaznom.
3. Turkmenistan – kult ličnosti kao instrument vlasti
Turkmenistan je diktatorska država gdje je predsjednikova moć praktički neograničena. Serdar Berdimuhamedov, koji je naslijedio svoga oca, vladao je legendarnim kultom ličnosti.
Bivši diktator se nikada nije podvrgnuo odgovornosti za zločine—umjesto toga, njegovom sinu dozvoljena je potpuna moć. Zlatne statue bivšeg diktatora koštale su milijarde dolara, a 90% populacije gladuje.
Vlada je propisala koju boju automobila smiješ voziti, koju frizuru nositi i kako se odijevati. Nepoštivanje ovih pravila dovodi do hapšenja. Ovo nije samo kulturna kontrola—ovo je totalitarna kontrola personalnog identiteta.
Turkmenistan ima bogatstvo prirodnog plina vrijednog milijardi dolara, ali većina populacije živi u ekstremnom siromaštvu. Bogatstvo se ne dijeli—elite imaju palače, obični građani nemaju struje ni vode.
4. Saudijska Arabija – religiozni totalitarizam
Saudijska Arabija je država s najstrožim zakonima utemeljenim na ekstremnoj interpretaciji islama. Žene su tek nedavno dobile dozvolu za vožnju, ali i dalje trebaju muško odobrenje za putovanje, posao ili čak otvaranje bankovnog računa. LGBT osobe suočavaju se sa smrtnom kaznom, a kritiziranje kraljevske obitelji ili islama završava javnim pogubljenjem.
Javno pogubljenje je uobičajeni vid “pravosuđa”—često za “zločine” kao što je veza izvan braka.
Slučaj ubojstva novinara Jamala Khashoggija 2018. godine šokirao je svijet. Dana 2. listopada 2018., poznati novinarski kritičar Jamal Khashoggi ušao je u saudijski konzulat u Istanbulu. Nikada nije izašao. Turska je dokazala da je ubijen, mučen i da je njegovo raskomadano tijelo prebačeno u kofere kao diplomatska pošta. Američka obavještajna služba je utvrdila da je princ Mohammad bin Salman direktno naredio ubojstvo.
Tijelo do dana danas nikada nije pronađeno jer je raskomadano pilom za rezanje kostiju, koju je sa sobom donio patolog iz Rijada. Saudijska Arabija je tek nakon 18 dana “slučajno” priznala da je on umro u konzulatu.
5. Sirija – država razorena bratskom diktaturom
Sirija pod Basharom al-Assadom primjer je kako diktatura može transformirati cijelu državu u pakao. Građanski rat koji se protezao godinama rezultirao je katastrofalnim posljedicama—ali režim je uvijek bio problem.
Predsjednik Bashara al-Assad i njegov brat Maher odobrili su korištenje kemijskog oružja—klora i sarina—protiv vlastitih građana. Napad plinom sarinom u Ghouti 2013. ubio je više od 1.400 civila u nekoliko minuta, većinom djece i žena. Međunarodni istražitelji su neovisno utvrdili da su naređenja došla direktno od Assada.
Asad je ove napade ponavljao najmanje 70 puta između 2014. i 2018., svaki put protiv mirnih gradova i mjesnih zajednica.
Novinari koji izvještavaju o zločinima režima bivaju ubijeni, zatvarani ili čak “nestaju” bez traga. Za turiste, Sirija je ne samo opasna već i nedostupna zbog neprekidnih sukoba i totalnog kolapsa društvenih struktura.
6. Kina – tehnološki nadzor kao društveni kontrolni mehanizam
Kina predstavlja modernu verziju totalitarizma—digitalni nadzor u njenom najčišćem obliku. Sustav prati svaki korak milijarde i četvrt ljudi, od financijskih transakcija do objava na društvenim mrežama.
Režim dodjeljuje ili oduzima “bodove” na osnovu poslušnosti, a nepoželjno ponašanje rezultira javnom osramoćenjem ili zabranom pristupa letenju i javnom prijevozu.
Između 800.000 i 1.8 milijuna Ujgura (muslimana) nalazi se u kampovima širom Xinjianga nominalno za “edukaciju”, ali zapravo za brutalnu asimilaciju. Žene prikupljaju u kampove u kojima su izložene sistematskom silovanju. Dokumentirani su slučajevi gdje su upraviteljima logora dolazila uputstva koja su jasno navodila da koriste seksualno nasilje kao “preodgajanje”.
Satelitske slike pokazuju ograđene površine sa stražarskim kulama, a novinarima je zabranjen pristup.
Kina koristi AI kamere, telefone i financijske podatke da prati svaki pokret 1.4 milijarde ljudi. Sustav je toliko sofisticiran da može pratiti bilo koji oblik “nepoželjnog” ponašanja u realnom vremenu.
Google, Facebook, YouTube i većina svjetskog interneta je blokiran kroz “Veliki kineski firewall”. Jedino što Kinezi mogu vidjeti je sadržaj koji je odobrila Komunistička partija. Čak i VPN za pristup vanjskom internetu je ilegalan.
7. Iran – teokracija ugnjetavanja
Iran je diktatorska država u kojoj vrhovni religijski vođa posjeduje apsolutnu moć iznad svega, uključujući demokratski izabrane institucije. Žene moraju nositi hidžab pod prijetnjom zatvorom ili prebijanjem, LGBT osobe bivaju javno pogubljene, a prosvjednici nestaju u zatvorima gdje ih čekaju torture i organizirana suđenja.
Dana 13. rujna 2022., 22-godišnja Mahsa Amini uhićena je od strane “moralne policije” jer je njena marama bila “neprikladno” stavljena. Tijekom pritvora policija ju je „disciplinirala“ batinama do pucanja lubanje—što je dovelo do njezine smrti tri dana kasnije.
Smrt je pokrenula masovne prosvjede diljem Irana, pa je režim ubio preko 550 prosvjednika, uključujući 68 maloljetnika. Sve je to dokumentirano video-snimkama.
Iran također financira terorističke grupe diljem Bliskog istoka, čineći ga jednom od najvećih sigurnosnih prijetnji za regiju i jednim od najopasnijih mjesta na svijetu.
8. Bjelorusija – europska diktatura novog doba
Bjelorusija pod Aleksandrom Lukašenkom smatra se “posljednjom diktaturom Europe“—a to je dobra procjena. Opozicijski političari bivaju zatvoreni ili misteriozno umiru, protjerani su iz zemlje, ili nestaju u zatvorima.
Nakon što su izbori 2020. bili jasno falsificirani, građani su mirno protestirali. Lukašenko je odgovorio brutalnom policijskom silom. Tisuće su uhićene, često bez pojašnjenja ili krivnje. Žene i muškarci su odvedeni u policijskim vozilima i premlaćivani.
UN je dokumentirao sistematsku torturu u zatvorima—električne šokove, vješanje za ruke i pojavu “kratkoročnih koncentracijskih logora” gdje su ljudi držani bez hrane, vode i pristupa toaletima.
Opozicijski političari kao što je Vladimir Karpljuk su zatvarani bez ikakvog suđenja. Drugi su jednostavno “nestali” ili nađeni mrtvi u neobičnim okolnostima. To je jasna poruka: bilo koji oblik opozicije rezultira smrću.
U Europi, Bjelorusija je država s najstrožim zakonima—internet je cenzuriran, mediji su pod totalnom kontrolom, a kritičari režima provode godine u zatvoru. Lukašenkova suradnja s Rusijom u invaziji na Ukrajinu čini ga suučesnikom u međunarodnim zločinima.
9. Kuba – komunistički ostaci
Kuba ostaje totalitarna država unatoč smrti Fidela Castra (koji je gotovo otrovan cigarom!). Komunistička partija je jedina dozvoljena politička organizacija, privatno vlasništvo je praktički zabranjeno, i sve mediji direktno kontrolira režim. Kritičari bivaju zatvarani za “neprijateljski” govor ili pokušaj “bježanja u kapitalizam”.
Internet je nedostupan većini Kubanaca, što Kubu čini jednom od najzatvorenijih zemalja za informacije. Ekonomska kriza je gurnula milijune u siromaštvo, dok vlada drži monopol na putovanje. Za turiste, Kuba može izgledati romantično, ali lokalni Kubanci je doživljavaju kao zatvor pod tropskim suncem.
10. Venezuela – ekonomski kolaps kao instrument represije
Venezuela je bila bogata i nastojala biti demokratična, dokle god Nicolás Maduro nije preuzeo vlast. Hiperinflacija je gotovo potpuno uništila ekonomiju, milijuni su emigrirali, a oni koji su ostali gladuju. Paravojne grupe teroriziraju opoziciju, novinari bivaju ubijeni, a prosvjedi završavaju masovnim hapšenjima i torturama.
Najbolji primjer za ponašanje vlasti je El Helicoide, spiralna zgrada u Caracasu koja je trebala biti luksuzni shopping mall. Umjesto toga, Maduro ju je učinio centralnim zatvorom za političke oponente.
Dokumentirani primjeri torture u El Helicoide:
- Električni šokovi se nanose kroz baterijske žice na koži
- Plastične vreće se pune s fekalijama i stavljaju se preko glava zatvorenika
- Osobe se vješaju za ruke satima dok noge jedva dodiruju tlo
Venezuela je najrepresivnija zemlja Južne Amerike i najopasnije mjesto za turiste—ne zbog rata, već zbog totalne vladavine bandi i mafijaškog stila vlasti.
11. Rusija – autoritarni preokret
Ruska transformacija pod Vladimirom Putinom je bila od demokracije ka autoritarizmu. Opozicijski lideri bivaju zatvarani ili ubijani (Navalny, Nemcov), neovisni mediji su zatvoreni, a ljudi koji kritiziraju režim ili rat primaju duge zatvorske kazne. Invazija na Ukrajinu 2022. je dovela do konačnog gušenja svih preostalih sloboda.
Zakoni protiv “lažnih vijesti” efektivno zabranjuju bilo kakvu kritiku rata. Svi TV kanali direktno su kontrolirani od Kremlja, dok sloboda medija više ne postoji.
12. Afganistan – nestajanje ženskih sloboda
Afganistan je nakon povratka Talibana 2021. godine postao najstroža država za ženska prava na cijeloj planeti.
Talibani su proglasili da je obrazovanje za žene zabranjeno. Djevojčice mogu pohađati školu samo do 6. razreda. To znači da su milijuni afganistanskih djevojaka nepovratno lišeni obrazovanja. Tek se sad otvaraju ilegalne “tajne škole” kao supresivni otpor.
Žene ne smiju raditi, ne mogu izlaziti bez muškog pratitelja, a čak ne smiju niti glasno govoriti u javnosti. Ova totalitarna država primjenjuje šerijatsko pravo u njegovoj najekstremnijoj verziji.
Talibani koriste ekstremnu interpretaciju šerijatskog prava kao instituciju kontrole:
- Amputacija za krađu
- Kamenovanje za preljub
- Smrt za homoseksualnost
Afganistan je postao očit primjer zemlje u kojoj religija nadmašuje sve druge aspekte društva.
Svijet bez osnovnih sloboda
Ovih 12 najstrožih država na svijetu dijele zajedničku viziju—svijet bez osnovnih sloboda. Totalitarne države koriste strah, fizičku silu i mentalni teror kako bi održale nadzor, čineći milijarde života nepodnošljivima.
Dok većina svijeta uživa u osnovnim pravima—pravu na slobodu mišljenja, govora, religije—građani ovih zemalja mogu samo sanjati o tom idealu.
